U jednoj rupi u raštrkanoj živoj ogradi, tamo negde u ulici Vuka Karadžića, živi deset nestašnih prstića. Oni me poznaju. Kada se vraćam s posla, stiskaju žicu na koju se oslanja i ta živica i rupa iz koje se, kao po kakvom pravilu, uvek začuje ono stidljivo, dečije »ej«.
Da razjasnimo, »ej« - to sam ja.
Ej se vraća kući u kasna popodneva, i obavezno je pomalo umoran. Ej je novinar i uvek zaboravlja da kupi čokoladu, što ga na tom mestu, kod živice i rupe u njoj, kod prstića što grle žičane rombove, uvek čini tako nedostojnim tog velelepnog imena.
»Ej...« - kažu prstići – »Imaš čokoladu?«
»Nemam. Ali, sad ću ja do prodavnice da je kupim.«
Ej nekad ume da popravi svoje greške.
Prstići na žici pripadaju Stevanu. On ima četiri godine i pogled prevučen sjajem u kojem se ogleda taj svet što promiče komadom šora, oivičenom rupom od šimšira.
Čokoladu otpakuje nežno, uz prirastao osmeh i uvek je pažljivo odmerava. Lomi je na pola jer... kako to da objasnim... Stevan na nekoliko koraka iza sebe ima najlepšu senku na svetu.
Verica je njegova sestra bliznakinja. Ona Stevanovim crtama lica daje ozbiljnost kojoj se on nikada neće naučiti. Verica svet voli da gleda sa odstojanja, tek neznatno pognute glave, ispitivački. Nikada ne priča. Baš kao njegov odraz iz mirne vode... Kao senka.
»Ej« - kaže Stevan grleći čokoladnim prstićima žicu – »Dobio sam bicikl:«
»To je divno« - kaže Ej – »Hoćemo se voziti malo?«
»Pa ja ne znam. Hoćeš me naučiti?«
Srećom ni Ej nikada nije odrastao.
I tako, s povečerjem što buja svud po šoru, na malom rasklimatanom triciklu jezdi Stevan i umazanim prstićima stiska korman. Za njim ide Ej lagano ga odgurujući s leđa, a za njima trči najlepša senka na svetu. I ciči od sreće glasom najiskrenije podrške u istoriji sveta. Glasom deteta.
Nakupci prodaju karanfile zbunjenim mužjacima, a ovi, u stvari, kupuju oproste. No, to je priča koju bi dame malo bolje ispričale...
Titraju na bledunjavom martovskom suncu i ruže, kale, mimoze... Za smrtne grešnike tu su ikebane od cveća suvog kao i rezon kupaca što je. Šušti celofan, najružnija ambalaža ikad smišljena. Uvalio ga đavo slepim cvećarima da budale ubede kako je cvetu potrebna pelerina.
Graja i gungula. Natiskali se nakupci jedni do drugih na laktohvat. Sapliću se jedni o druge, dahću sapatnicima u vratove, vabe tetrebe u mimohodu pričama kićenim, kakvim čestite vračare inače prodaju eliksire mladosti i ljubavne napitke.
U tom tiskanju vidim kako su zamaramljenu baku, odavno odvojenu od protoka vremena, potpuno istisnuli negde u zaleđe.
Ona sedi na malom tronošcu, ruke joj usnule sklopljene na krilu, a pogled počiva na strukovima đurđevka ovenčanim tankim crvenim koncem.
Čeka.
Da je neko primeti. Da je oslovi. Da nekim čudom upita za te neugledne buketiće.
Čeka mušteriju ili čeka smrt. Jednak joj spokoj počiva na licu.
Razgrćem onu celofansku raskoš, pomerim dva grlata dilera suve paprati u korpicama od suve paprati i pitam:
»Pošto vam je ovo cveće?«
Ustaje lakše nego što je moguće zamisliti. Žurno.
»Ako je za devojku, u pola cene.«
Uzimam dva buketića sa kartonske kutije i dajem joj novac.
»Dve su devojke, bako, neka bude puna cena.«
Nasmejala se glasno.
Da mi nije Plavojke i Ćelave, gde bih ovako sakat našao alibi za taj blistav osmeh istkan u pijačnom osmomartovskom čemeru?
Na zavejanoj subotičkoj stanici čekali smo putnički voz sa redom vožnje komotnim k'o panonski pogled. Bila je to 1980. godina, a on je mogao da doklizi i ove. Tek, niko od putnika hipnotisanih mećavom ne bi primetio razliku.
Šćućureni na drvenim klupama, međ' razbacanim koferima, udisali smo dim, a izdisali dremež.
Imao sam četiri godine i nameti snega pokraj staza i puteva za mene bili su nesavladiva brdesa. Terali su me da nosim onu strašnu kapu po uzoru na vozače formule 1, nafatirani skafander i jednoprste rukavice povezane kanapom koji ide oko vrata. I žulja.
Na stanici sam dobio kesicu svilenih bonbona, Mikijev almanah i gumenog Pink Pantera.
Bio sam spremam da domaštam još deceniju snežnih mećava, čim se ova stvarna zaustavi.
Na zavejanoj niškoj stanici pili smo votku s ukusom breskve i čekali voz da nas zauvek oslobodi vojničkih čizama, pasulja i naredbi. Kad si mlad, uzbuđen i vojnički dobrano zaglupljen, ne možeš znati kako je bolje popiti litru dizela nego litru tog pseudoruskog otrova.
Jer možeš, recimo, ući u pogrešan voz koji vozi ka pogrešnom gradu, pa posle tabanati kroz sneg iz prvog sela nazad do Niša. Možeš i zaspati na staničnoj klupi čekajući sledeći. Možeš izgubiti kartu o istom trošku, pa se blaženo keziti kartodrapcu ne bi li ti se smilovao kao friško otpuštenom soldatu, koji bi da stigne kući i oliže rane.
Na zevajanoj novosadskoj stanici autobusi se dočekuju kao heroji. Snegovi su vazda padali, ali tako dugo pahulje nismo hvatali jezikom da su nas bogovi kaznili večnom glupošću. Zato narikače i leleču o vanrednim situacijama.
Ona je umorna i dremež joj se preliva po torbama kojima je okružena. Legla je na klupu i glavu položila sinu u krilo. On nema više od pet godina, bdi nad majkom i nežno je miluje po kosi.
Plavojka uskoro ulazi u tridesetu, pomalo nesvesna lepote u koju ju je vreme uvaljalo, kao valjušak u šećerne prezle. Znam, videću joj opiljak sete u očima kad joj budem čestitao a, ovakav usukan, neću znati da joj dočaram zašto je taj detalj čist višak.
Menja se vreme... Rola, valja, šušti i tandrče kao par nekrpljenih lonaca na bisagama orebrenog ciganskog kljuseta. Sporo je, a stići će kud god da glavinja.
Dok se Plavojka rve s tom trojkom ispred nule, kao da ruši titane, ja zamišljam kaput u kojem ću dostojanstveno zakoračiti u četrdesetu. Ne mora biti nov, kao ni ja što neću biti. Pomalo izlizana postava, rupica u dzepu, nagoveštaj karmina na reveru, a stoji kao saliven... Taman kako mi se i šikuje.
Neću tu četrdesetu ženiti pa da mi tašta kupuje frak od kašmira!
Menja se to vreme...
Prevrće vlade, granice, ideje, snove... Tovi ratove i krize i samo je na razumu škrto. Kao da ga jedino i ekskluzivno proizvodi mala majstorska radionica u Kazandžijskom sokačetu, čiji gazda šepa na jednu nogu i, zabrinuto, gleda jedinog sina naslednika sa endemskim oboljenjem kurca za porodični zanat i tradiciju.
Zamišljam kako mi lagano zavijori kaput kad stanem pred nju. Gleda me nesvesna rupice u džepu i ižuljane postave, a ja šeretski ponosan na taj trag od karmina i poneku sedu. Neka zna da nisam traćio decenije, kao ni nju što neću.
I znam, dozvoliće mi da u nju zakoračim ruku pod ruku s nekim ljudima s kojima se godine dele pažljivo kao poslednja kockica belgijske čokolade u Titovo vreme.
Za sve da bude... Za Plavojku i Ćelavu. Za onog kratkovidog umetnika preko Velike Bare. Za par lucidnih blogera. Za sve koji bi sutra taj kaput poneli i da me nema...
Ako me i počasti nekom kraćom pauzom, novi muzički blok obavezno počne rečima:
"E, a je l' znaš ovu stvar?" I onda ponovi napev od malopre, od juče, prekjuče...
Willson, u stvari, pojma nema o muzici.
On gudi večito istu melodiju, a alhemijom muzike naziva činjenicu da, tim istim tonovima i pasažima, svaki put daje neki drugi naziv.
"E, je l' znaš ovu stvar?", šeretski priupita sakriven iza prašnjavih knjižurina, a ja ga zamišljam kako sedi, zastruže po violini i ispitivački me gleda, razrogačenih očiju, u silnom iščekivanju reakcije.
Nisu to smislili insekti. I mi, humanoidi, imamo taj trip. Pustimo nekom pesmu pa, na njega, mlatimo trepuškama sve dok mu ne iscedimo makar trag oduševljenja, koji priželjkujemo. Jer, ako se to desi, nepisano kaže pravilo, taj neko nam je sličan, srodan, nosi u sebi istu dozu ingenioznosti ili ludila. Sasvim je svejedno. Mi srodne duše pronalazimo po mladežima, ne po duši.
"E, je l' znaš ovu stvar?", kaže Willson pa doda da se zove "Letnja oluja". A, ja kažem da između te oluje i jučerašnjeg "Plesa trešnjevih pupoljaka", nema baš nikakve razlike.
Ne ljuti se na mene.
Svestan je, kaže, da smo mi ljudi sposobni muziku samo da čujemo. Da je slušamo, ne bi se po njoj razdvajali i zbog nje tukli.
Čestit crvrčak zimi spava, sanjajući zeleno lišće i cvrčkolike dame. Ne i ovaj moj. On je pod krilce uprtio ćemane pa se smestio u moju sobu. Ušuškan negde iza police sa knjigama već dve noći mi raspevava snove.
Ljut sam na njega. Zovem brata da pomerimo policu i pronađemo skota. Sklanjamo knjige, odmičemo tučano tešku drvenu skalameriju i osluškujemo. Odjekuje njegov zrik i teško je odrediti gde se tačno nalazi.
Na kraju ga brat ugleda, nežno uhvati i ostavi na simsu prozora odakle će, valjda, moći da nađe neko bolje skrovište, u kojem ljudi nemaju potrebu za spavanjem.
Zatvaram prozor i sa njime kišnu zavesu koja se lagano spušta.
Prija mi tišina, ali napolju je hladno i meni je žao cvrčka. Je l' to taj suživot Pjero, govedo jedno, od prirode, otuđeno?
Zadubljujem se u knjigu i posle nekih pola sata čujem jedan tihi zrik. Danima me je trovao tom melodijom, da li je moguće da ga zamišljam?
Ponovo taj zvuk.
Stidljivo, pa sve jače, u sve češćim intervalima zaori se cvrčije ćemane kroz tišinu sobe.
Pa, šta si ti? Čak Noris bubećeg sveta? Kako se uopšte otarasiti cvrčka koji je tako tvrdoglavo odlučio da mu je baš ova soba Karnegi hol?
Cvrčao je i cele prošle noći. Pitam ga jutros kako je spavao. Ćuti, bećar jedan. Neka, pričaćemo večeras o tom njegovom hrkanju.
Odlučio sam da ga zovem Willson. Vodićemo u ovom tamnom vilajetu moje sobe, međ' razbacanim knjigama, zaumne razgovore.
Nešto kao beg kojem dostojanstvo ne dozvoljava da se pretoči u trk.
Iza leđa je, u korak, prati glavobolja.
Hoda brzo, ne menjajući ritam jer, ako samo na tren zastane, ta glavobolja će joj se uliti u glavu kao svetlost u otvorenu škrinju.
U lice joj vetar baca miris grada, prašinu i kakofoniju malopre neizgovorenih reči - reči koje, kao i uteha, uvek stižu makar sekund prekasno. Sa lica joj se ljušti maska ravnodušja, navučena za taj svet u prolazu, otkrivajući komadiće lica zboranog tugom.
Onda zastaje i dopušta da joj se u glavi sudare ta uhodljiva glavobolja i vetroviti mirisi, reči i prašina.
Da se vrati...
Okreće se i izgovovara jedno tiho i promuklo "ma..." iza kojeg tišina prepevava misli što su morale uslediti u rečima koje udiše jednim snažnim uzdahom.
Kad posao utihne ostaju mi samo lica... i pokoja melodija
Ponedeljak: Na prvo pitanje se lagano nakloni nad diktafon i prošapuće Insha'Allah. Uspravan, dok prstima prebira tasbih, gleda me pravo u oči. Govori lagano, odmereno, kao da sriče kakvu drevnu bajku čiju je poentu jako važno zapamtiti...
Kaže: "Vojvodina je nekada bila poljana po kojoj su hodila gospoda. Naklon, dobar dan i izvinite bili su neodvojivi deo te naše panonske tapiserije... Danas su ljudi mahniti na sebe i sve oko sebe. Reže i ujedaju. Ne može to ova ravnica više podneti. Jednom će se ponovo premetnuti u močvaru pa nas, krastave i sušičave, izbaciti sa sebe..."
Imam oko sebe isijava nekakav mir. Dok mu posmatram kvrgave prste na perlama tasbiha, u glavi mi slike beskrajnog peska i Nusrat Fateh Ali Khan.
Utorak: Bože, kako je lepa, pomislim. Senka usahlog platanskog lišća titra joj na licu dok profilom rastvara molekule kiseonika u prostoru između nas. Ne dišem. Želim da se okrene i pogleda me, no to se ne događa. Kako taj dripac, preko puta nje, uopšte uspeva da se održi na stolici kad mu se nasmeje?
Kad se nasmeje... kad rumenilom pospe podignute jagodice ja izmaštam poljubac.
Sreda: Kupila je za broj manje patike. Duboke, bele, labuđe senzualne. Bio je samo taj broj, a ona nije odolela. Ipak, hoda kao da je neko oblake po ćuprijama posuo. Lagano, odmereno... Njen hod izgleda kao da su pločnik, zgrade i drvoredi, poput škriljca iz nekog mozaika, uklapani kao ambijent za taj korak.
Dok klizimo niz ulicu, u glavi mi slika scene mirne vode i Bedrichove Vltave.
Četvrtak: Krši ruke dok priča sa mnom. Izvija vrat u pokušaju da me gleda odozgo i strašno mu je važno da me okruži teškim rečima i frazama što tuku po temenu kao olujna letnja tuča. Znoji se. Ne gleda me u oči i smeška se osmehom rezervisanim za dosadnog uličnog prodavca popusta za pozorište. On zna mog urednika. Dobri su drugari. Da ga pozdravim. Razumem?
Razumem.
Smišljam laž koja će mi dopustiti da ga potpuno izbacim iz teksta. Smišljam savršenu malu laž i mislim u sebi: "Jebi se!".
Petak: Sedi i trepće. Zevne ponekad. Mršav je i izgladneo i nekako sumnjam da je ikada video bolje dane. Pokraj ljudi prolazi spuštene glave i lepo vidiš kako mu bedra zadrhte na svaki dodir. U očima mu ugnježđen pogled u špricerskoj razmeri. Pola strah, pola tuga.
Zna šta je pseći život jer on jeste pas. I spreman je da uloži sve četiri šape i vlažnu njušku ne bi li opovrgao teoriju o prijateljstvu s čovekom. Bilo bi lepo da ga neko negde čeka.
Kadkad zamislim da Veliki Snimatelj Sa Kumulusa, nevidljivim kranom, lagano spušta kameru na tršave krovove Dunavskog parka. Širokougaoni objektiv zameni standardnim, pa potraži lica što belasaju među hrastovima, borovima i stoletnim kestenima.
Na klupi pored moje sedi par čije se godine mogu sabrati tek do sredovečnosti u punoj snazi. Ona nosi suknju i majicu na tanke bretele i bar dve jarke boje u kosi.
Njegove su ruke – ruke pantomimičara. Razlivaju se po njenim ramenima i bokovima kao potočići vode koje ona nema čime da zaustavi. Gde im prepreči put, razliju se u tuce drugih pravaca.
Na njoj je da se nećka, reći će scenario napisan na kumulusima. Na njemu je da pleše taj dvoručni nemi igrokaz sve dok u dlan ne uljuljka malu, mlečnobelu, dojku.
Ljubi joj vrat i broji naježene kikote, što se odbijaju od stabala kao kuglica u fliperu. Bori se podjednako hrabro i s njenim rukama i sa vrtoglavicom i sopstvenom erekcijom.
U sred tog kolopleta pokreta, dodira i uzdaha, ona najednom kaže: »Nemoj me ljubiti, znoje mi se brkovi...«
Eh, video sam ja i hladnijih pljuskova, prosutih na usijane glave.
Video je i Veliki Snimatelj Sa Kumulusa.
Dok se On povlači na svoju stranu klupe, Ona popravlja razdrljene bretele na ramenima i smeška se nesigurno.
Kamera se penje iznad nagorelih krovova Dunavskog parka i nestaje negde u tankoj kopreni oblaka.
U leđa mi vetar dune pa bih zaređao svetom k'o baštom punom kajsija. Da ga ima i da je imam...
Al' nisu čoveku Ciganu, od života, date ni bašte ni svetovi.
Zato zastajkujem.
Posadi me nebo na nekoj ledini da oližem rane, pokrpim šešir i bacim se štapom na bogove, kad me glađu išibaju.
Zagudim violinom, kol'ko da me gluve noći živog ne prožderu.
Pa pođem dalje.
Na kaputu nosim kiše sa hiljadu tuđih neba, na cipelama blata iz hiljadu tuđih država.
A, sve je moje. I ta kiša i to blato i ta zemlja što se, k'o kurva pod nebo podvlači, tamo u daljini...
Da mi daju granice ko čestitom svetu, na prvi bih se oraj učkurom obesio.Jer, jedno je kad ne znaš kuda. Mnogo je veća muka kad znaš da se to »kuda« negde i završava.
Imam bricu od po' lakta i ovo ćemane krtih žica.
Imam torbak i u njemu sveca zadrtog i ćutljivog.
Imam sveću za strah.
Imam strah za životom.
Imam života za još ovo malo lutanja...
Rasparenih cipela, oderanih kolena i pogleda spuštenog na po' koplja zaprosim po neki groš.
I ukradem, kad ne gledaju.A, gledaju. Gledaju k'o vuci i u očima im strah.
Da kupim konja i izučim zanat, kažu. Da se skućim, vatru zapalim, kaput ocedim, kraj odžaka mutavog sveca okačim pa da ćutimo u toj, titravoj, pomrčini do kraja vekova.
Hteo bih ja, al' ne da vetar.Jer, nisu čoveku Ciganu, od života, date ni kuće ni odžaci. Samo žilavo srce i nešto malo leta da se sveta nikad ne zasiti.
Dok su težaci ašovima dubili rupu u širokom, prašnjavom, šoru Sava Telarski je obletao okupljene i ubeđivao ih da prisustvuju istorijskom činu.
- Danas, drugovi, bunar. Sutra dva il' tri. Možda i vodovod, jednog dana, ko zna. Ništa ne može zaustaviti, je l' da, točkove napretka. Točkove, ovaj... točkove drugovi za koje smo sampregorno... - mleo je Sava Telarski i pazio da svakome uputi snažan i odlučan pogled, da se rukuje odsečno, da se smeška zagonetno.
Jer takav mora biti novi čovek. Ako je do juče i počinjao jutra rakijom i teškim radom, a u poslepodneva nalivao u sebe tanke špricere, od kojih bi ga hvatao dremež na starom gunju ispod velikog drača, novi čovek danas mora biti energičan, mora biti trezven, mora biti...
Tako je mislio Sava Telarski dok je obletao seljake koji su ga gledali belo k'o kakvu benu. Selo još nije dojilo takvog zamlatu koji bunar gradi na šoru, u mestu gde bezmalo svaku avliju krasi po jedan kvrgavi đeram.
Ali, napredak je neumoljiv, a Sava Telarski ima snage za još mnogo stisaka ruku, energičnih pogleda i tajanstvenih osmeha. Ono što nije imao bila je moć da predvidi događaje koji su usledili.
Iz bunara, naredne godine, nije izvađeno do par kablića vode. Točak bi zavrteo popa da orosi bradu dok šparta selom čerez letnjih slava, koje niko nije slavio i zbog kojih niko nije navlačio teške šalukatre na prozore dok nakvašeni paroh ne ode. I to bi bilo to.
Zavrtelo bi točak i pokoje zalutalo goveče da može, al ne biva...
Seljaci su na kraju presavili tabak i opštinskom komitetu napisali kratko pismo u kojem su drugovima predočili situaciju sa arčenjem samodoprinosa na izgradnju javnog bunara. Savu Telarskog su nazvali bizgovom i jebivetrom i zamolili drugove da ga izmeste, da mu oni ne bi bubrege motikama izmeštali.
Nekoliko meseci kasnije, u gluvo noćno doba raspušteni Sava Telarski vukao je za sobom miris kafanskog dima, oblak vinskih mušica i noge teške od špricera. Mrmljao je neki mastan bećarac, više kao molitvu, onako sebi u bradu, došao do onog bunara, prepun jeda se zagledao u to crnilo, samo da bi se, naglavačke, strmeknuo u njega.
Našli su ga posle nekoliko nedelja i sahranili na novom groblju. Kolonu je pratila plekana muzika, a seljaci su zgledali i krstili gledajući kako Savu Telarskog do večnog konačišta prevoze novim novcatim, crnim, karavanom, specijalizovanim baš za ovakve prigode.
Seljaci su i dalje govorili da je pokojnik, božemiprosti, bio bizgov i jebivetar jer ih je i sa onog sveta zajeb'o da ceo samodoprinos spiskaju na jedan grobarski auto.
Otkida i kruni zemlju sa pijedestala Fruške gore. Upija i rastapa ritsku obalu Bačke.
I valja...
Rola...
Podamnom, na sve strane u nedogled, raskvašen svet po kojem hodim, nečujno, u nepovrat odnosi – Dunav.
Zadihan sam i teško nad površinom tog mokrog konvoja držim glavu dok plivam ka obali koju ne vidim jer je daleka, jer je sitna i Dunav je tako lagano guta. Obalu čuvam u mislima, onako daleku, kakvu sam je ugledao poslednji put uronivši u reku. Nije me strah što se, čak ni tamo, u mojoj glavi, ne povećava.
Strah me je da iz podvezane majice koju sam obukao ne poispadaju zrele i mirišljave kajsije cepače.
Zamahujem rukama pokretima za koje želim da su snažni. Četrnaest mi je godina i to je jako važno. Ti snažni zamasi. A on, strašni, nabusiti Dunav, moje zaveslaje pretvara u krugove na barici pokrenute nožicama leptira.
Utrnulog i onemoćalog, kao iskusan taksista, izbacuje me na plaži sa druge strane.
Dok istresam pokvašene kajsije na njen peškir gledam ga... I on se smeje, milostiv i blagorodan, dok promiče nekud ka Tvrđavi.
* * *
Seni klize po površini Dunava, kada se uvije u noćnu pelerinu boje indiga.
Klize i šapuću tišinom dok mreškaju vodu oko mene. Na leđima sam i puštam da me struja nosi dok, tek povremeno, zamahnem rukama.
Obale se utapaju u podnožje svojih vodenih blizanaca, a vrhovi minijaturnih talasa odsijavaju mesečini i zvezdanom nebu. Kao da se celo nebo, u tišini, sjurilo na noćno kupanje.
Osamnaest mi je godina i Dunav je pod mojim grudima pitom kao paorski konj. Dišem lagano i klizim preko njega kao ono kad gazda prolazi kroz žitno polje, ponosno i samouvereno, jer, žmurećki, pod dlanovima sluti pune ambare i nasmejanu decu...
Stresam reku sa sebe na suprotnoj obali i ležem na, još topao, pesak.
Pobedio sam te, Dunave.
On me posmatra, zaiskrenim očima.
Ćutke.
* * *
Hladnoća mi probada pluća dok trčim ka obali, zadihan, zajapuren, alkoholom potpuno zamućen. Noge su mi kao od gume. Posrćem, padam. Dižem se, trčim, padam.
U trku sa sebe skidam košulju i iz grudi ispuštam nerazumljiv vrisak.
Sve što u glavi čujem jesu koraci iza mene. Sve što znam je da moram preplivati nabujao Dunav obučen u sneg.
Na samoj obali ti koraci me stižu. Na leđima osetim udarac i padam u plićak zarobljen ledenom pokoricom.
Dok pokušavam da sa sebe stresem taj, pretežak, teret u pogled mi se gnjezdi urlik reke koja mi, besnim galopom, promiče pred očima. Na leđima joj se sudaraju ledene sante, bučno nasrću jedne na druge. Nekakvom neobuzdanom silom lome drveće što ga Dunav odnosi.
Valja se reka ispred mene, kovitlaju vodeni točkovi, hladni i ledeni, lepo osetim kako samo čekaju da me pregaze.
U grudi mi se gnjezdi strah, drevan, iskonski... Hladnoća Dunava mrzne mi obraz, jagodice gore od mraznih uboda, a on me pogleda očima snežne kraljice.
Iz krupnih, uplakanih, očiju kapala je endemska tuga na kariranu pijačarsku torbetinu. Imala je osam, možda devet godina, ruke obavijene oko majčine noge i hiljade kilometara umršenih u kosu na potiljku.
Plakala je tiho, gotovo nečujno, kako to samo umeju deca plašena i povređivana predugo.
Na majku se izdirao kartodrapac, stereotipno razdrljen, vinjakoidno crvenog lica i prasećih okica ugnežđenih na izborane podočnjake.
Snajka ju je zvao.
„Ne možeš ti snajka u voz bez karte. Nije ti ovo Bosna. Tamo se vrati pa, ako ćeš, možeš i da ga voziš, zabole me kurac. Ovde plati ili da izbacujem napolje“.
Nesnosna gužva činila je vazduh mokrim i teškim. Cela se Srbija smeštala u ta tri vagona putničkog voza što se gegao ka Subotici, ne bi li se na Buvljaku snabdeli za mesece koji dolaze.
A, snajki je glas drhtao dok je shvatala kako joj se reči odbijaju od njegove okužene aure.
Jer nije imala, do to uplakano devojče i tu kabastu, kariranu, torbekanju. Jer nije imala do to malo snage da stigne nekud odakle će, verovatno, ponovo bežati. Jer je po toj stradalničkoj bosanskoj bogazi svakoj pijanoj patroli u ruke tutkala po minđušu, deo lančića, privezak, po dukat iz štafira. Jer mesecima nije čula reč do psovku, dodir do udarac... Jer je bila to što jeste, odakle je i kakva je... nije plakala.
Nemojte ljudi... Molim vas, nemojte.
Drhtavo.
Policajci u onim, zloslutno, maskirnim uniformama su ćutali. Kada je jedan od njih spustio ruku devojčici na vrat, trgla se toliko snažno da mi se učinilo kako se voz zaljuljao.
I onda ta stanica u Naumovićevu. Najsamotnije, blatno i vlažno mesto u ovoj panonskoj pustopoljini. Ispred rasklimatane otpravničke kućice, na peronu stajala su dva pandura, žena sa drhtavim glasom, džinovska karirana torbekanja i...
Ne znam kako je izgledala vaša, ali moja ’93. godina imala je velike, uplakane, oči iz kojih se tuga, kao tinta, razlivala svud po usnuloj ravnici.
U pometnji koja je vladala salom za ručavanje Doma za stare, pobuni buknuloj iz hiljade sitnih nezadovoljstava, videh tu baku kako smerno sedi na stolici, i u rukama, položenim na krilo, drži karton na kojem je krupnim slovima ispisano:
DoleJela!
Baš tako. Zgusnutim masno naškrabanim slovima, upadljivo, prkosno, upozoravajuće...
DoleJela!
Shvatila je da je posmatram, nasmejala se i stidljivo podigla taj svoj transparent, mahnula njime napred nazad, kao na kakvim demonstracijama, ali bez glasa, nečujno... DoleJela ispraćeno osmehom i nekakvim vragolastim sjajem u očima. Marija se Zove.
»Ko je Jela«, upitah.
»Nije važno ko je, nego zašto dole!«
Zvao se Sergej. Jednog septembra, pre više od tri godine došao je u dom, sjajne, pod konac, očešljane kose, u balon mantilu i odelu koje je uvek mirisalo na sandalovinu. Imao je blago preplanuo ten zbog kojeg će se sve stanarke tiskati oko njega i akustičnu gitaru koju će zasvirati samo zbog Marije.
»Govorio mi je Vi. Od prvog dana, do dana kada je otišao. Govorio mi je Vi, a ljubio mi ruke tako nežno da sam i sama na njih bila ljubomorna... Bio je pravi gospodin, kakvih više nema. Nikada me nije posetio bez cveća, iz grada mi donosio šomloi galuške i švercovao, još tople, teleće medaljone, na očaj medicinskih sestara. Tek ponekad, vadio bi gitaru i tihim, hrapavim, glasom, samo za mene pevao Тёмная ночь...
Imao je snežno bele manžetne i na njima rubinsku dugmad.
Gospodin, moj Sergej. Verovatno poslednji na svetu«
»A Jela?«
»Ona je ovde sestra. Od početka nije mogla da ga smisli. Nije podnosila njegove kasne noćne povratke, serenate koje je znao da mi svira dok svi spavaju. Nije tolerisala to što neće da pije lekove, što u sobi drži konjak i duvan za lulu...
Jednom je predložila upravniku da ga premesti u neki drugi dom i ovaj je to učinio.
Znate, pisao mi je pisma koja su počinjala sa »Vi, moja Vi...«. Pisao mi je pisma koja su mirisala na lulu i sandalovinu, prepuna stihova i prećutanih osmeha. Pisao je, ja sam čitala i samo mi je nedostajao njegov glas kad rastuži onu setnu rusku soldatesku.«
Više ga nema, shvatio sam usput. Zamislio sam kako jedne večeri na sebe navlači najlepše odelo, biserno bele manžetne sa rubinskim dugmićima. Obuva svečane cipele, začešljava kosu i doteže mašnu. Zamislio sam kako leže, na lice navlači osmeh i u pogled iskre. Uzdahne, prošapuće to tako zastarelo, smešno i srceparajuće iskreno »Vi, moja Vi«, pa onda usni taj kraj što vodi na početak svega.
Tako valjda umiru gospoda...
»Drugima ne valja grejanje, pliva im biber u čorbi, traže stalnog lekara u domu... Meni je, evo, ostalo samo da rušim Jelu i ponekad u sebi zapevam Как я люблю глубину твоих ласковых глаз, Как я хочу к ним прижаться сейчас губами...
Nasmejala se i mahnula DoleJelom! još jednom za mene, pa spustila transparent na krilo i na lice navukla onu koprenu od spokoja.
Zamuckuje bezmalo na svakoj reči. Napinje se, zastajkuje, osmehom prikriva šprahfeler što zamazuje smisao svega što želi da kaže. Blago uvlači bradu ka grudima i skreće pogled u potrazi za koncentracijom da pravilno izgovori reči, dok joj jezik maltretira misli kao pijani očuh genijalno dete...
Nepravilni rafali slogova i reči ronđavih poput seljačkih krpica za supu, do mene donose prvenstveno topli talas ushićenja.
Odnekud je jako važno da čujem priču o toj knjizi, »neee-ne-n-neee mogu da-daaa-daaa se setim i-iii-iii-me-me-na«, a pisao je onaj čuveni rumunski filozof »kaaa-k-k-ka-kaaa-ko se zove«.
Znam na koga misli.
Si-siiii-siiii...
Emil.
Da. Emil.
Dobila je knjigu poštom, a knjiga je, kao kakav iskusni provalnik i diverzant, pretumbala kuću i ukrala par sitnica.
Prvo dah, potom misli, a na kraju i san.
J-j-j-jeee-beno dobra k-k-k....
Ima anđeoski čisto lice. Senka smeđeg uvojka šara joj rune po vratu dok nespretno brani dekolte od tuđih pogleda. Ne i od mojih... Kada nam se kolena dodirnu, vragolasto se smeši.
Deda Jova nije ni primetio da voli čiste retrovizore na svom jugiću, sve dok jedan kos nije počeo, svako malo, da ga userava. Sleteo je crnpurasti ptičurak, pre skoro mesec dana na retrovizor i u ogledalu spazio odraz u koji se, na prvi pogled, do kljuna zaljubio.
Videlo se lepo po tome što je satima, naglavačke, mogao da gleda u odraz i peva kao da sutra ne postoji. Negde u klimaksu melodije, od čiste sreće i ljubavi, iza sebe bi ostavio beličasti trag na plastici retrovizora.
»Uter'o mu Pavaroti, di se baš na mog juga navadio?!« - pitao bi deda Jova onako besno, a retorski, dok je krpom uklanjao dokaze kosove ljubavi.
Danima je kos dolazio do juga, zaustavljao se na retrovizoru, unosio se kljunom u ogledalo i oduševljeno pevao.
I svaki put bi, na te svoje zavete srca, stavio pečat.
»Doakaće tebi Jova, pazi šta ti kažem!« brundao je deda dok je jedne večeri retrovizor zavijao u novine.
»Eto ti pa se ogledaj u ukrštenim rečima...«
Ali, sledećeg jutra eto deda Jove na prozoru i eto ptičjeg gosta na retrovizoru. Nagnuo se ka ogledalu, nekoliko sekundi razmislio pa počeo da kljuca papir. Cepkao je tako neko vreme zgužvanu novinsku hartiju sve dok sa retrovizora nije uklonio i poslednji komadić.
Onda se zagledao u odraz, veselo zapevao i u slavu pesme pristojno osrao.
Prođe od te ptičje pobede skoro dve nedelje, a deda Jovinog juga neko u gradu očeše i polupa taj retrovizor u kojem živi kosova ljubav. Neko vreme, na olupanoj plastici, ne beše ptičjeg izmeta. A, onda me deda Jova iznenada nazvao.
»Deder, ovo čudo da vidiš...«
Na polupanom retrovizoru čučao je kos, kljucao crnu plastiku i kreštao... Kljucao je jako, sve jače, u jednom trenutku se lepo videlo da mu se kljun okrvario. Deda Jovi nije svejedno...
»E, lude 'tice, još će da se ubije zbog ogledala...«
Onda je prišao, mahnuo rukom i oterao ga od kola. Kos je, poluošamućen, posrtao po travnjaku da bi se na kraju potpuno umirio. Deda Jova sede na hoklicu i započe polusatnu stražu.
»Da ga kakav mačak ne spopadne...«
Kada je došao sebi, kos je zalepršao nekud i ove nedelje se nije vraćao. Ni zamena retrovizora nije pomogla.
Ja sam, onako usput, pogledao juče u ogledalo i tamo nisam zatekao kosovu ljubav. Izgleda se preselila u neki drugi odraz.
Sa nepoplavljenog oboda banatskog sela Jaša Tomić, niz prstokaz nekog inžinjerca video sam sliku; koja je u mom sećanju do danas ostala nešto najbliže mitskom; tog zgrbljenog čobana, oko njega usnule ovce, a oko njih beskrajno ogledalo vode što je već danima gutala i rumunski, a i ovaj naški, Banat.
Kao na slici, usred mora, ostrvce. Bez palmi. Samo neznatno uzdignut komad utrine presvučene korovom, čoban i njegovo izgladnelo stado. Od sela do čobana nešto manje od kilometra. Iza njega voda što se, negde daleko, spaja s nebom.
Kad su ga seljani primetili već je dve noći i čitav jedan dan sedeo tamo. U Jaši Tomiću, desetkovanom poplavom, jednostavno nikome nije palo na pamet da gleda na granicu.
Dovukli su neki široki vojni čamac, plitkog gaza i još nekoliko šajki pa se uputili da spašavaju čobana i stado.
Pregovori su trajali skoro čitav sat. Mlatili su rukama, pokazivali na čamce i ovce i kopno na obodu sela. Mlatio je rukama i čoban. Pokazivao na ovce, na taj komad zemlje na kojem je stolovao, pa upirao i pogledom i prstom negde u rumunski beskraj okupan bujicama.
Na kraju, jedva nekako.
Široki gunj na leđima bio je mokar i osetio se na buđ. Čobanin je šarao uplašenim pogledom po vojnicima, vrata uvučenog kao u pužiju kućicu. Iz nekog razloga uterivali su mu strah u kosti.
Na uglovima usana, od žeđi mu se skorila pljuvačka. Doturenu čuturicu s vodom stegao je za kaiš žurno i snažno dok mu prsti nisu pobeleli.
Vojnici su počeli da nateruju ovce u traktorsku prikolicu, a čoban je počeo da viče. Jednom je rukom stezao čuturicu, drugom grlio rutavog ovna, promuklo galamio i panično pokazivao na ostrvo sa kojeg su ga doveli.
Neko me upitao znam li rumunski.
Odgovorih da treba da se upuca svako ko taj rumunski nije razumeo.
Žvaće. Nagnut nad raširenu »Politiku«, sa svih strana zagleda sendvič pre nego što će ga halapljivo ugristi. Ravnomerno, monotono melje vilicama streljajući pogledom sledeći zalogaj, pre kojeg skoro nerazumljivo promrmlja:
»Čuješ šta te pitam?«
Ćutim.
Preživa. Mene ne gleda. Prstima, između dve kriške hleba, namešta bečku šniclu. Centrira je, minca, pokriva hlebom, psuje joj mater žilavu, otkriva, pomera...
»Hoćeš da ti bubrege ispasiramo?«
Ćutim. Ne bih, ako ne mora.
Žvaće.
»A na ulici si rečit... Svi vi... Tamo imate šta da kažete, a kad vas privedu meni, ćutite k'o mutavi.«
Namešta raskupusanu »Politiku« na stolu, jagodicom kažiprsta gnječi mrve rasute po vestima iz unutrašnjosti i gura ih u usta.
»Nemaš šta da mi kažeš?«
Vetar otvara prozor i zavijori prljavu zavesu iza njegovih leđa. Posred zavese zatitraju mrkocrvene fleke raspoređene u jednu dugu iskrivljenu liniju. Kao da je neko četkicom umočenom u farbu zamahnuo i pljusnuo je, ostvivši taj nepravilni polukrug.
Srce mi se penje u grlo. Pola kile hleba mu se iz šaka ne vidi. Ako me samo jednom poklopi...
A onda, kao da mi u očima čita taj strah, prestaje da preživa, podiže se, dođe do mene i nežno mi potiljak obujmi rukom. Smeši se i gleda me u oči.
»Hajde, briši kući. I pusti te proteste. Zajebaće te k'o što su i mene zajebali da za tobom trčim po gradu.«
Spušta šaku sa mog potiljka i potapše me po ramenu.
»Siti se ti i ja ispričasmo... Ne brini, kolega će ti pokazati kako se izlazi odavde.«
Odlazi dok ja, od krvave fleke na zavesi, uz vidno olakšanje prvi put pogledom zaokružim po kancelariji. Prozor pa metalni ormar, zid bez slike, izlizana fotelja u ćošku, kolega koji iskrivljenim osmehom prati kako se pendrek u njegovoj ruci, uz zvižduk, savija oko moje vilice.
Ako se dobro sećam, sendvič je mirisao na senf, a ja sam pored boli osetio strahovitu glad.
Čekala ga je skoro pola sata. Na klupu u centru Subotice, na kojoj sam sedeo, polegla je nekakve kapljice jasmina, dah sandalovine i meda.
Krupne crne kovrdže isticale su joj snažne jagodice na licu.
Isticale su i ljutnju, plahim crvenilom.
Nervozno je pogledavala u mrak između gradske kuće i reda gustih glogova. Mrmljala. Uzdisala.
Dok sam joj palio cigaretu, obavila mi je ruke dlanovima. Pokrila me pogledom mekim kao prolećni lahor. Osmehom. I plimom u kojoj su se vrtložili talasi jasmina, sandalovine i meda.
Srce mi je bubnjalo dok sam lebdeo u odlasku, kao da me nosi taj čarobni, mirisni, ćilim na koji me je postavila. Jednim dodirom. Jednim pogledom.
Nije mu dozvolila da je poljubi, besno ga odgurnuvši. Kretenom ga je nazvala.
Došavši do zida gradske kuće okrenuh se još jednom samo da bih shvatio da me sve vreme prati pogledom.
Osamnaest godina kasnije ostaje dilema. Da li je gore kasniti ili sve vreme ćutati?
Sikće napudrana medicinska sestra, posađena u izlizane borosane, jer ne može da mu pronađe venu. Uvrće mu mlitavu ruku kao kakav komad salame u potrazi za bar kodom. I pljucka dok psuje.
U uskom hodniku odeljenja za neurologiju sedim i čekam prijatelja koji će za desetak minuta izaći sa čalmom na glavi i bolnim izrazom na licu. Sedim i gledam okoštalog dedu pogleda uprtog u plafon i sestru koja je, očigledno, diplomu stekla na kursu za kukičanje.
Njega ne bole ti, promašajni, ubodi u nadlakticu. Ili to bar ne pokazuje.
Plitak reljef njegovog tela pod kariranim ćebetom nagoveštava nadolazeću bestelesnost. Iz mršavog lica izdižu se oštre jagodice i orlovski nos, sred upalih obraza, napola, otvorena usta.
Mutne, sivkaste, oči prikovane su za plafon, ali je pogled rasut poput srče na kafanskom patosu. Kao da, od sećajnih slika, više i ne mogu da vide detalje pred nosom. Ima ta boljka, čuo sam... Kada oči dotaknu drevnost pogled biva uprt jedino u prošlost.
Kapci tek povremeno kliznu na dole ne bi li ovlaš navlažili tu igru slika.
Diše sporo. Teško. Udasi isprekidani, a izdasi glasni. Kao da u svakom dahu, iz grudi, ispusti po jednu iskru duše.
A onda, kao da oseti da ga posmatram, lagano okreće anfas ka meni i koščato lice pretvara u osmeh.
„Ti se pitaš kako je dedi... Ma, dobro je. Odlično! Zamisli kako bi mi, ovakvom kakav sam sad, bilo da sam takvu jednu oženio.“ Pogledom pokaza na sestru.
Smejemo se glasno. Uskim hodnikom na odeljenju za neurologiju odzvanja naš, rasparen, kikot. Iz ugla dedinog oka kliznu jedna suza smejuljica. U pepeljasto lice kao da se, na tren, povrati nagoveštaj životne boje.
»Evo, tu me trefilo«, zavrće nogavicu pokazujući modru brazgotinu na mestu gde je nekada bio list.
Smeška se. To je prvo što sam primetio na njemu. Taj osmeh kojim blagosilja surovo kratku priču o ocu koji, posle rata, od očaja do smrti vene, jednako kao i sećanje na prvo letovanje.
Ne sluša šta govorim. Tek povremeno pogleda kroz mene i ubaci dve tri rečenice van svakog konteksta.
»Popijem ti ja jednom vijagru... Joj, što je to bolelo. A, morao sam ćunu zalepit' za stomak selotepom kad sam išao lekaru.«
I onda tajac.
Govori usporeno, oči uokvirene crvenim, oteklim, kapcima pušta da blude daljinom, bez cilja. U wc srlja. Kao da ga taj fiziološki osećaj sačekuje poput pucnja iz pištolja na atletskoj stazi.
Boluje od sindroma, kaže njegova majka. Reč »sindrom« naglašava prateći ga zavereničkim klimoglavom, očekujući od mene podrazumevajuće znanje o PTS-u ili »vijetnamcu«. Bilo je podnošljivo na početku kada se vratio iz rata, ali kako je vreme odmicalo, a lekovi bivali jači, sve više se pretvarao u neupotrebljivu spodobu. Sve je češće zaboravljao da jede ili da se obuče. Priča je, zato, imao na pretek.
» Mene nastavnica izvede na tablu, zada mi zadatak pa krene niz učionicu. A ja, onda, kroz prozor pravo na ulicu, pa nazad kroz hodnik do vrata. Zakucam, izvinim se što kasnim i sednem na svoje mesto. Ona da poludi...«
Neprijatno mi je. Ne mogu da slušam njegove usporene, infantilne priče. Neprijtno mi je i da mu hvatam taj otekli pogled što burgija, poput svrdla, kroz mene terajući me na jezu... I, mlad je. Ni to, lekovima, drogirano i otečeno lice ne može da sakrije činjenicu da je mlad, barem ne mnogo stariji od 30.
Kao da me čita.
»Imao sam manje od šesnaest godina. Gledao na TV-u sva ta sranja, kad je tata otišao na ratište pa se i sam prijavio. I prime me, jebo im pas mater... Nisam nikad ni stigao na front. Na pola puta me nađe granata i eto...«
Pita volim li pivo. Odgovaram da volim. I on. Hladno pa iz flaše, ali ne mnogo. Flašu, dve. Tri baš ako slavi. Taman da ga ne potkači. Da imam vremena, baš bi me poveo nekud na pivo, ali ne pred neki dućan. U kafe kao ljudi, pa da se ispričamo. Pošteno. Evo, ni lekove ne bi popio zbog tog razgovora, da znam samo kakav je kad ga raspali razgovor bez lekova...
Sad mu se i oči smeše...
Ali, mora da ih pije. I dobro je tako, kaže. Bolje je.
Osmeh, kao slap u peščanom satu, isklizi iz pogleda.
»Bolje i lekovi nego da napadam ljude za ono što nisu krivi, a zbog čega ne smem da napadnem sebe.«
Izgledala je kao alkos na antidepresivima te novogodišnje večeri, dok je uporno, a uzalud, brisala pogrešan ugao usana, u koji se nije ugnjezdila tačka od majoneza iz ruske salate. Uvučene brade, sa rukom koja je pokrivala usta i dobar deo rumenila na licu, bacila je na mene,
kao kakvu kletvu,
pogled koji će me do kraja života terati da devojkama/ženama, sa mačkastim očima, na neviđeno, unapred, suludo i bezumno, poklanjam ostatak svog života – takav kakav je.
Izgledala je kao uspaljena šiparica. Disala je ubrzano, jedva primetno pomerajući sisice dostatne tek za dečački dlan. Izgledala je iritirajuće glupo, ali to je zaključak kojeg sam svestan danas.
Tada je ta mrlja od majoneza, crven i piskutavi kikot devojčice u trećem stepenu uzbune, jer je nešto poremetilo spoljašnju savršenost kojoj je naporno učena, bilo uzrokom moje beslovesne zaljubljenosti i koronarnih poremećaja na koje se i danas navikavam.
Rekoh da se zovem Petar i da me ponekad zovu Pjero i da bih, ako se ona slaže, voleo...
Da sam bar mogao biti fleka od majoneza. Skočivši iz transa odskakutala je do kupatila na polučasovni servis, na kojem su joj i memoriju izbrisali jer je kasnije drugarici ispričala o majonez-katastrofi, ali nema veze, jer ju je video samo »onaj plavi tamo«.
****************************
Posle su bile neke druge godine. Išla je na balet i plesala na svakoj žurci, okružena promuklim, dugokosim, rokerima koji su nosili šarene marame oko vratova, zapijali se i bučno nazdravljali »onoj matoroj kurvi Dženis Džoplin«.
Volela je te pseudoMorisone, očarano slušala priče o bendovima koje nikada neće sastaviti i porukama koje u pesmama nikada neće smisliti. Volela ih je, a i oni su voleli nju sve dok ne nađu »pravu« devojku. Pankere nije volela.
Nadao sam se da je patila. Ja jesam.
****************************
Kroz studije je prolazila kao dr Livingston kroz Afriku. Godinama predugo i začuđujuće teško.
Bile su to neke druge žurke. Rano sam bežao sa njih, a ipak prekasno kako bih izbegao da mi u sećanju ostane kao loša karikatura.
Dva puta je pala pokušavajući da se popne na maleni šank, sa kojeg je poput čaplje pred parenje zabacivala glavu unazad i frenetično kreštala neki narodnjak... nekakav instant bol u teheranskim šalvarama... Obešena o dizelaša koji je u trenericu upasao sve što mu je bilo naslagano od muda do niskog čela ispod kockaste ćele, razmazivala je šminku suzama. Dizelaš je u jednoj ruci držao njeno mršavo dupe, u drugoj tri prsta, a ja sam bauljao da pobegnem iz tog čemera. Pobegao sam, sekundu prekasno da mi u sećanju ne ostane kao simbol decenije koju su svi oko mene jedva čekali da zaborave.
Ja sam tu deceniju, eto, morao da zapamtim. Zbog nje.
****************************
Posle smo odrasli. Svi. I njena drugarica koja je izrodila čopor dece i pseudoMorisoni u proevropskim-projekat-grant-mladi-lideri-partijiama... Porasli su valjda i ti dizelaši, mada ih po fejsbucima viđam kako u trenerci i maxarama lome slavske 'lebare sa popovima... Svi smo nekako porasli.
I ona...
Činilo mi se kao da čistači na trgu, u to rano novogodišnje jutro, sa smećem, potrošenim muzičkim notama i olako ispaljenim željama, metu i njene umorne i lenje korake. Video sam iz daleka kako joj se od hladnoće skupljaju ramena u tananom kaputu. Video sam kako umorno trepće u slow motion tehnici, kako je vešto sakrivene podočnjake šminka sada predala neprijatelju na milost i nemilost.
Video sam da su joj oči još uvek mačkolike. Lepe.
Trg je zaječao kada je viknula moje ime. Jednom. Drugi put...
Pravio sam se da je ne vidim..
A, i šta da joj kažem? »Ne znam da li se sećaš, ali ja sam Petar, više me niko ne zove Pjero, a ruske salate novih prazničnih dana više ni izbliza nisu tako sočne.«
Ta Krava je heroj. Nadomak Novog Sada, u malom selu u čijem ataru počiva azil za napuštene životinje, svi je tako zovu. Rogato, repato i okato živinče, sise joj do kolena, ali, kunu se koji je poznaju, zaslužila je spomenicu više nego ijedno ljudsko čeljade, sličnih kvaliteta.
Jesen je bila, kažu, mokra, sipljiva i dosadna kao lovačka priča, kada je Krava prekršila sva pravila i dala se u gerilu koja će je proslaviti. U dvorište mesnog kombinata ugegao je marveni kamion. Kobasičari sa čijih su podvoljaka visile krvave gumene pregače, terali su stoku u ograđen špalir, na čijem kraju je pneumatski pištolj gasio vlagu u goveđim očima prodornim praskom.
Kobasičari psuju. Tresu im se podvoljci od vike, sa gumenih kecelja cede se krvave kaplje, što im padaju na kaljave čizme.
Cerekaju se...
Krava gleda onim pogledom od čistog kristala, ćuba joj se međ' rogovljem naježila... Da ima plača u tom goveđem svetu, znala bi šta da misli, ali ta čudesna pomirljiva tišina preti, bridi, peče...
A onda se u Kravi prevrne ceo svet. Pred očima joj sevnu generacije kravljih predaka na ispaši, kao na prozaku, kako preživaju i čekaju usud od oštrog, nerđajućeg čelika. Hladnog. I zabubnja Kravi srce snažno kao tinpanska grmljavina, steže joj se grlo u kojem se roje jednako i jecaji i zvonke parole protiv kobasičarskih okupatora...
Preskoči ogradu špalira pa trk kroz širom otvorenu kapiju, kroz žaoke povika, eksplozije psovki i rafale kletvi.
Kroz kapiju, niz ulicu, punim trkom bežala je Krava, očiju punih nade za slobodom i strahom vezanim za rep. Strahom što stanuje u kobasičarskom cereku. Trčala je Krava obodom Novog Sada, zazirući od svakog pogleda i osmeha, panično mrdajući onim baršunastim ušima na svaki šušanj.
A onda je nestala na Novom groblju.
Celog dana okupatorski automobili krstarili su krajem, vrteli su apel na lokalnom radiju. Uzaman.
Krava se stopila s okolinom. Pustila je da sitnoj kiši da je prekrije. Svaki muk, pretvarala je u jedva čujni šapat, tajni kod starih gerilaca, sve sanjajući dan kada će se čestit kravlji svet izdići i smaći okupatore krvavih kecelja.
Tu noć prvi put dočekala je sama.
Ujutro je okupator otkrio njeno skrovište.
Ludački je lupalo Kravino srce dok joj je vetar razvejavao beličasti dah po poljani.
Trčala je. Kao nikad do tad, posrtala i ustajala. I dalje trčala. Bez muka. Sa očima velikim kao činije za puding.
Za njom je larmala i brundala gomila.
Pred njom je stojala žena sa gumenim čizmama na nogama i motorolom u rukama.
Osmeh... Ne cerek. Osmeh! Na toj ženi u smešnim čizmama počivala je nada, u tom osmehu koji je tada, ako ikada!, bio nešto sasvim suprotno od cereka.
Krava je upoznala slobodu.
***
Kada sam upoznao ovu kravlju heroinu, vlasnica azila mi reče da nikada nije videla borbenije stvorenje. Za hajku je čula na radiju, sela je u kola i krenula u potragu, sve se nadajući da će do begunice stići pre nego li mesari. I bi tako.
Ostatak Kravine priče zamišljam ovako i nikako drugačije. Zaslužila je da joj Leonard peva na uvce...
Ne smem da zaspim. Mrak mi je misli pokrao. Senke na zidu stražare mi nad glavom, na svaki pokret koji učinim puštaju strah da reži na mene... da laje. Da sanjam ne smem, shvataš li? Da SANJAM!
MRAK! Krade mi vazduh iz pluća. Lepljiv je, smradan... taj mrak... lažljiv.
U plavi sat kada se premetne, kada pomeša boje, kad jutro u maglenu koprenu pretvori. Tako izgleda smrt?
Kao plavi sat.
Otrovni dah iz kog se radja jutro...
Ako ne svane, kuda??
prima
Hej care, ja sam... izvini, jesam te probudio? E, izvini, jebi ga... Care... sorry. Slušaj... Da li možeš... Treba mi polutka da se popravim, ako može sada. Do poslepodne dobijaš kintu, keve mi. Evo, dođem za minut do tebe pa...
Znam, jebiga, kapiram. Doneću ti kintu, obećavam, jebote kad sam te zavrnuo... Evo ti sam reci, kad sam te...
Brate, molim te. Čoveče samo polutku na ler, jebote, duplo ću ti dati... imam neki kožnjak, čim ga uvaljam pola je tvoje.
Molim te, jebiga, molim te... čuješ? Hej... Raspadam se, boli me telo, jebote, celo me telo boli... care... molim te, jebiga kad te molim...
Hej...
tertia
Buraz, ti si? Šta ima?
Kako klinci?
Mislio sam da navratim nešto do tebe, ako imaš vremena.
Ne treba mi ništa, hoću da se vidimo, jebiga, zašto uvek misliš da mi nešto treba...
Daj, bre, koji ti je? Nisam na gudri, čoveče, koliko puta...
Ne znam šta treba da uradim da bi mi verovao? Šta da... Jebote, kad kažem da sam čist.
Treba mi samo cigla za kiriju... dok ne stanem na noge....
Koja si ti pička... e, kapiraš koja si ti pička...
Kao, brat si mi, a...
E...
A ja te volim... kapiraš... bolestan sam i sve me boli, jebote... i volim te...
Buraz?
sexta
Matori...
Nemoj spuštati slušalicu. Molim te, nemoj... Treba mi kinta. Dvesta evra. Poslednji put je, kunem se, samo sad mi treba...
Matori, slušaj...
Ćale...
ĆALE...
Hoćeš da umrem? To hoćeš? Da umrem?
To bi ti hteo...
Uvek si bio smradina. Da ti kažem samo. Da ti...
Puni ste, bre, k’o brodovi, a mene niko ne pita da li mi nešto treba. Sve ste dali onoj pičketini, a meni... Da, da.
Dobro, evo, ne vičem, ali da ti kažem...
Čekaj...
Ti mene teraš u pljačku. TI! Kad me neko rokne sa terase...
Tata...
nona
Boli. BOLI!
Svaka mi kost gori... Ne mogu da se pomerim.
Mama, molim te...
Samo sada da se sredim i neću više...
Obećavam!
Mama...
Ne plačem... Molim te... NE PLAČEM!
Plačem, jebiga... ne mogu više... meso sa mene kidaju, eto, toliko boli.
Šta da radim? Reci mi. Gde da odem? Gde ima mesta za mene? Za monstruma...
I ti me mrziš.
Molim te reci mi... Da li me i ti mrziš?
Mama...
Šta da radim? Šta da JEBENO radim? Evo, ti mi reci i ja ću...
Ne mogu više.
Molim te. Pomozi mi, ne mogu više da izdržim, pomozi mi...
Mama...
vespera
Kao topli dah što pada na promrzle prste. Trnci. Uzbuđujuća bol i trnci što je prate. Toplina.
Šareni karusel vrti odbljeske hiljadu boja. Muziku mu razigrava vrisak dečurlije dok gazim, uvelu travu, gađam prikucane lončiće klupkom od starih čarapa i gledam kako, u srebrnom kotlu, raste oblačić crvene šećerne vune...
- Ti si srećan čovek - kaže dok mi drevnim prstima miluje dlan.
- Ti si SREĆAN čovek.
Gleda me pogledom usečenim u orlovsko lice. Smeška se.
Prstima prevrćem brošić od žada koji sam kupio na tezgi sa kristalnim visuljcima u obliku suza. Bile su suze i bio je broš, a ja sam gledao, prebirao, nesigurno se smeškao.
Voleo sam je.
Uzeo sam broš. Isukao sam iz džepa svežanj starih pisama, maramicu vezenu koncem tankim kao sreća i nekoliko novčanica. Plaćao sam kada je na telefon stigla poruka. Vraćao mi je kusur dok sam čitao.
- Ostavljam te kako bih pronašla sebe.
Vrteo je taj šareni karusel. Šarao je odbljescima hiljadu boja, a muziku mu razigravao vrisak dečurlije. Ja sam zagazio utabanom travom, dok se iz srebrnog kotla promaljao crveni oblačić šećerne vune.
Tada naiđoh na staricu.
Desnom rukom sam držao telefon dok mi je sa levog dlana čitala sreću.
»Ostavljam te kako bih pronašla sebe«, pisalo je na displeju.
»Ti si srećan čovek«, pisalo je na dlanu.
Ne znam kako sam pobegao.
Sveće su slikale senke po zidovima kao limunovim sokom po belom papiru. Vidljive samo na tren. Gledao sam pogužvanu fotografiju i na njoj sebe. Znam da sam gledao sebe, ali na tom parčetu papira... kako to da objasnim? To nisam bio ja. Ne više. Čovek na njima je imao moju kosu i moje oči i isti ovaj nos i špicastu bradu, ali to nisam bio ja.. On je imao osmeh i sjaj u očima.
Pogledao sam u ogledalo.
Pa nazad u fotografiju.
Osmeh na njoj je nestao.
Ponovo ogledalo. I ponovo sliku.
Sjaj u očima je utihnuo.
Sledećeg jutra sam ponovo potražio vašar. Našao sam ga po tragovima rasutih starih pisama koje sam, bežeći, izgubio. Mraz je okovao ugaženu travu na mestu gde je bio karusel, a drveni štapići, kojima je majstor hvatao oblake šećerne vune, ležali su unaokolo. Karavan je odmicao. Sa fotografijom u ruci trčao sam mraznom poljanom, zadihan, i vikao.
- Jesam li ovo ja? Reci mi starice, jesam li ovo ja?
Karavan je zastao, iz poslednjih kola izašla vračara i nehajno pogledala komad papira u mojoj ruci.
- Jesam li ovo ja, reci mi molim te?
- Ne. Čovek na slici nije sećan.
Možda je taj karavan naprosto nestao. Ja sam stojao, zagledan u sliku, a on je nestao. Ili je prosto otpuzao, kako to karavani obično čine. Tromo i gegavo, kao da za njih vreme ne postoji. Stvarno ne znam.
Stajao sam tamo, okružen starim pismima i mrazom, komadićima iscepane fotografije i drvenim štapićima što tuguju za šećernim oblačićima.
I...
Nisam bio tužan.
Stojeći na, mrazom posrebrenom, tragu tog volšebnog karavana, više nisam postojao. Sred razbacanih pisama, delića lica sa iscepane slike i drvenih štapića ležao je samo mali, zeleni brošić od žada.
Svejedno mi je. Godinama. Kroz ovu sobu... kroz mene... prošle su legije nedojebanih muževa. Bez lica, bez boje glasa, bez imena. Samo ih se po smradu sećam. Po vonju znoja koji se cedio iz mešavine hormona, požude i straha.
Stvarno mi je svejedno...
Lice su mi oslikali senama prezira. Pogled maglom i otrovnim sivilom. Umesto životom, utroba mi ječi jalovim kletvama, što nerazumljivo odjekuju u meni.
Ali, On je bio drugačiji.
U pogledu je nosio i obrise duše i slatko-gorak dokaz mladalačke naivnosti.
Nevin.
Postoje takvi ljudi... Oni hode izdišući poslednje dimove detinje bezbrige i udišući prve ambicije da osvoje život.
Gladni... neiskvareni.
Na njegovoj koži, nežnoj, nepokorenoj vremenom i borama, moji tragovi sijali su satima.
Da, bio je potpuno drugačiji.
U ovu je sobu ulazio oprezno, bešumno, kao da će svaki zvuk zavrištati i na milione sitnih komadića rasuti, teškom mukom, prikupljenu hrabrost.
Milovao me je.
Uranjao bi mi pogledom u pogled i prstima pleo najfinije filigrane po pergamentu mog tela. Tražio bi odjek. Želeo je da uživam, više nego što bi za sebe tražio. U tom zagrljaju, dovoljno snažnom da ga osetim i nežnom da me ne povredi, menjali bismo uloge. Ja sam bila ta koja je plaćala užitak, a on moja kurva – mlada, vatrena, još uvek spremna da, bez obzira na cenu, izmami oduševljenje.
Želeo me je.
Bio je drugačiji.
Voleo me je.
Bio je poput osmeha u moru uplašenih lica. Nada. Oaza u kojoj sunce vrelinom više ne prži otečeno grlo. Kao prvi udah davljenika u izronu... Bio je sila prirode koju morate voleti...
Smešio se one noći kada sam mu poklonila kraj...
Gutao je poljupce, nestrpljivo... utapao mi se u pogled smešeći se srećno, ponavljao koliko me voli i udisao smrt koju sam čuvala u sebi.
Virus.
Kletva koja između bezbrige i smrti isijava samo očaj...
Virus. Za njega i nikoga više.
Kada u prljavom svetu ubijete prljavca on će nastaviti da postoji ne primetivši šta ste učinili. Ubijte čistog i svet će se urušiti nemajući više po kome da se ravna.
Jedan Niš u nekoliko slika, filmu i tri nepomirljiva mirisa
Jesenji Niš može čoveka da rasplače rustičnim gospodskim licem, koje Veliki Voajer Sa Kumulusa u ovo doba godine, iz čistog zanosa, blago našminka pastelima iz opalog lišća. Ili je samo meni ostao u takvom sećanju. Činjenica je da ga predugo nisam video...
A, taj Niš, MOJ Niš, stane u nekoliko fotografija, jedan kratak film koji se zavrti kada sklopim oči i miris u kojem mitsku bitku vode talasi sandalovine, vanilini smetovi i tek po koji dašak smole...
Prva slika je ona na kapiji kasarne Stevan Sinđelić, Bulevar 12. februar, na samo jedan bedem od Duvanske industrije – čudesne fabrike iz koje su, u naš auto-park, ponekad, volšebno, doletale kutije cigareta. Druga je snimljena u nekakvom parku, više se ne sećam kojem. Treću sam negde zagubio, a bila je sjajna .
Na film već mogu bolje da se oslonim...
Laganim korakom iz kasarne, pokraj spomen-logora »Crveni krst« i kafane »Lipa«, dole niz bulevar, na čijem kraju štrči autobuska stanica – ružna zgradurina ostavljena tu kao za kaznu. Onda levo ka pijaci na kojoj sam prvi put u životu video čiču u opancima šiljkanima, pravim, jebote, kao na filmu. Dalje, do Tvrđave i mosta preko Nišave kojoj se onoliko smejah, noseći u sebi neku dunavsku nabusitost. I onda preko, pored one zgradurine, hotela »Ambasador«, pa u pitome centralne ulice.
U »Siti džez klubu«, kojeg se retko ko još seća, vinjak tri dinara. Od šanka se vidi ulaz. Strateški važno mesto da čestit panonski gušter može da vidi kako, još sa vrata, dugačkom crnom kosom osvaja prostor i porobljava tim čudesnim mirisom u kojem ne miruju sandalovina, vanila i nagoveštaj smole...
Nišlika.
Moja Nišlika. Baršunastog glasa na koji se ložio grad slušajući ga u programu lokalne radio stanice.
I taj teški mamurluk. I poruke ostavljene u žici, na onoj strani gde su komšije studenti. I kasni noćni pozivi iz kapetanove kancelarije. I one suze na kraju filma »Autsajder« u bioskopu »Vilin grad«... Sve je to MOJ Niš.
I Ona kod spomenika nekom fudbaleru u centru grada. Na fotografiji, mutnoj do te mere da sam u crnomanjastu siluetu, uvek morao da doslikavam sećanja.
Tu sliku sam negde zagubio, a bila je sjajna.
Voleo sam taj Niš, nemam šta da krijem.
Ali, to su bile devedesete. Ona je sanjala studije u Americi, ja sam uporno sanjao nju, a Sloba je sanjao rat na Kosovu. I šta smo imali? Imali smo jesen i imali smo Niš koji čoveka može da rasplače rustičnim licem, ušminkanim pastelima iz lišća... Imali smo Slobin san, jedno suludo naređenje i Njen bes.
O, kako je samo umela da besni moja Nišlika.
Kada smo se vratili iz Slobinog sna, Niš je izgledao ozbiljno. Bez mirisa, bez rumenila, bez Nje. Bio sam tužan, bio sam prazan, bio sam uplašen, besan, setan. Bio sam spreman da odem.
Ne znam kakav je danas taj MOJ Niš. Znam da kutije cigareta više ne preleću bedem. Nemaju za koga. Znam da nema »Siti džez kluba«, nema ni vinjaka za tri dinara. Nema kafane »Lipa«. Znam da nema ni Nje...
Ali...
Ume li još uvek da rasplače čoveka onim svojim rustičnim, gospodskim, licem?
Ima taj šav koji mi u pogledu drži nebo i zemlju na okupu. Na pola puta između Subotice i Novog Sada, kroz prozor voza može se videti samo manji njegov deo. Trepereću liniju na kraju sveta prekidaju samo obrisi nečega što je davno bio salaš. Bagremov šumarak u kojem je neko od blata napravio zidove pa ih pokrio trskom, izbušio u sredini bunar i oko njega pustio perad da kljuca.
Onda je taj neko netragom nestao i ostavio levoj strani najsporijeg poslovnog voza na svetu, da mi ponudi taj prizor od pola minuta. Prizor u kojem u bagremovo šiblje zarasta i taj bunar i to blato i trska...
Naspram tog nakrajsvetskog šava, uporedo ide pruga, ide voz i u njemu Lepotuška, Ćelava i ja.
Lepotuška je obučena kao reklama za dekadu Roma. Da u vozu ima jutarnje magle, orošene trave i Balaševića koji s' Ciganima bira brilijante za kravatu, zakleo bih se da im je princeza. Zakleli bi se i oni, osećam.
Iskonstruisala je ugao pod kojim moja ruka mora da stoji ne bi li se uklopila sa osom na kojoj počiva njen obraz umočen u slatki popodnevni dremež.
Ćelava ima nove dimije. Crvene. Podseća me na Šeherezadu samo što ne mora da bajči priče svake večeri. Srećom povisoka je da bi bila nekakav arapski curetak zanovetak. Uz to, pouzdano znam da bi kastrirala svakog Maharadžu spremnog da noću isključivo sluša priče.
I ona drema. Iz njenih slušlica stižu usitnjeni tonovi nekog panekaraja. Šeherezada je, u stvari, poslastičarnica u Novom Sadu. Da je žena, ne znam kako bi se izborila sa identitetom jedne Ćelave.
E sad...
Voz gegavo klopara i dumbara. Ćelava levom starkom daje ritam koji talasa crvene dimije. Bosonoga lepotuška se, na tren, promeškolji na suludoj neudobnosti moje ruke kada u vagon uđe mlad kartodrapac. Očeše nas pogledom, a onda se i zapilji. U jednu, pa u drugu, onda u mene. Blene u taj naš mali Vudstok na dva poslovna sedišta i nije mu jasno... Meni jeste.
Tito je imao plavi voz i batlera i Jovanku, a ja ove škripave pružne taljige, flašu vode i dve usnule kraljice. Cigansku i arapsku.
Nasmeših se. Svesni smo i ja i kondukter da se ne bih trampio.
Onda ugledam taj šav koji mi u pogledu drži nebo i zemlju na okupu. I blatni salaš što se sred bagrenja topi poput sladoleda. I bi mi savršeno. Baš savršeno.
Da me nisu najedile čim su se probudile, možda bih i njima priznao.
Bio sam suludo iskren. Jedne subotnje večeri, tačno jednu godinu od danas, pokušao sam ostatak sopstvenog života da uklopim u jednu želju. Svet se poprilično potresao, život preživeo nasedanje tektonskih ploča, želja je nastavila da treperi kao balon od sapunice na iznenadnom udaru vetra... Ali, nešto je moralo da se raspadne. »OK, ja ću«, rekao sam, zažmurio i raspao se na hiljadu krhotina.
Od tada pokušavam da se sastavim. Ali, znate kako je... Oslobođeni komadi ponekad podivljaju. Beže, izmiču, ne daju se uhvatiti tek tako. Ispostavilo se da nisu nešto ludi za mnom... Nisam ni ja, verujte mi. Zato, idemo dalje. Roj hiljadu oslobođenih krhotina i Ovo Malo Mene u sredini. Kao meteorska kiša.
***********************************
Na onom mestu gde je nekada bio »Užar«, a sada probijena džada prema Futoškom drumu, u kolima, čekao sam brata.
Sunce.
Fljaka.
Sa leve strane obilazi me jedna od onih malenih konjskih zaprega na dva točka, prepuna naslaganih kartona.
Škripi.
Klopara.
Prolazi kraj mene i lepo se vidi kako konj; orebrena, proseda saraga duge umršene grive; posrće. Švićka kandžija u rukama mladog Cigančeta. Švićka u vazduhu iznad kljusetovih leđa, ne dodiruje ih, ali ona se ipak tresu. Na kraju, onako nakostrešena i osapljena poniru ka užarenom asvaltu.
Izlazim iz kola. Gledam. Kljuse, postrance, leži na asfaltu, sapi mu se dižu u nepravilnim udisajima. Poslednji su, vidi se. Gasne sjaj u onim velikim očima dok mu glava visi o kaišu privezanom za drvenu rudu.
Dečak neko vreme cima uzde, vuče, galami... Pokušava da ga uspravi, a onda i sam vidi taj poslednji trzaj konjskih bedara.
Dolazi do vrha rude.
Klekne.
Oslobađa kljusetu glavu.
Nežno je položi u krilo.
I...
Plače.
Prstiju umršenih u prljavu grivu rida. Neutešno. Suze su, ponekad, breme najteže. Jecajući se oslanja na desni lakat, a zatim i leže na bankinu tik uz žilavi konjski vrat.
Ne znam dokle su tako ostali. Ciganče i stari konj.